O projektu

Les barricades mystérieuses

Ivan Vihor

Barok je iznjedrio mnogo vrsnih skladatelja koji su pisali za čembalo, no na samom su vrhu Johann Sebastian Bach, François Couperin i Jean-Philippe Rameau, istovremeno predstavnici različitih kultura i stilova pa se može govoriti i o dva baroka – njemačkom i francuskom.

Skladbe Couperina, Bacha i Rameaua uvjerljivi su primjeri oblikovanja glazbenoga jezika kulturnim tradicijama, ali i obogaćivanja i transformiranja stilova međusobnim utjecajima. Umjesto stroge dihotomije, valja promatrati barok kao polifoni prostor u kojemu se različite vizije susreću, dopunjuju i preobražavaju.

O programu

U francuskoj glazbi za čembalo primjenjuju se ornamentika i ritmičke varijacije pojedinačnih tonova kao glavne metode prenošenja emocionalne napetosti i dubine, pa nastaju elegantne, intimne, razigrane minijature s puno nijansi i osobnosti. S druge strane, njemačka je glazba za čembalo pažljivo konstruirana i duboko logična te naglašava strukturu, harmonijsku složenost i slojevitost, duhovnost koja ponekad rezultira monumentalnošću.

Upravo su te karakteristike potaknule Vihorovu pijanističku maštu i stilsku osjetljivost. On delikatnim dodirom instrumenta stvara kristalni zvuk kojim savršeno prenosi energiju nekog prošlog vremena. Njegova izvedba podrazumijeva uključivanje cijeloga vlastitog zvučnog svijeta, ali i svih izražajnih mogućnosti klavira da bi nam prenio svjetlucave harmonije, pulsirajuće ritmove i pjevne melodije glazbe koja je nekad bila više od umjetnosti; bio je to način razumijevanja svijeta, način pronalaženja sklada u životu punom nesloge, što se jednako odnosi i na razdoblje baroka i na današnje vrijeme.

Couperinovo remek-djelo barokne glazbe za čembalo Les Barricades mystérieuses (Tajanstvene barikade) sadrži elemente koji i danas fasciniraju skladatelje. Napisana u formi ronda, briljantna tema prividne jednostavnosti stvara neprekinutu melodijsku liniju koja se provlači kroz sva četiri glasa, dok istovremeno repetitivne izmjene arpeggia i zadržanih disonanci stvaraju fascinantan splet melodije, ritma i harmonije te bogatu paletu zvuka.

Djelo potječe iz šeste suite (Sixiéme Ordre) Skladbi za čembalo Françoisa Couperina (1668. — 1733.) Pièces de Clavecin, objavljenih 1716./1717. godine, a sastoje se od 27 suita pod nazivom Ordres, nastalih kao dio njegova pedagoškog djela L’Art de toucher le clavecin te su poput Bachovih popularnih Suita i Partita, i Couperinove suite napisane za podučavanje. Sadržavale su brojne plesne stavke, ali za razliku od Bachovih djela, uglavnom imaju opisne naslove, a ne generičke plesove.

Poznat i kao „le grand”, Couperin je francuski čembalistički izraz doveo do vrhunca. Bio je jedan od baroknih skladatelja čiji se utjecaj osjeća i u glazbi Rameaua, Chopina, Debussyja i Ravela, kao i naših suvremenika Steva Reicha, Philipa Glassa i Johna Adamsa.

No Couperin je bio inspiracija i svojim suvremenicima, pa tako i Johannu Sebastianu Bachu (1685. — 1750.) koji nakon neuobičajenog Fort gaia, Allemande iz Suite u a-molu BWV 818a počinje aluzijom na Couperinovu glazbu. Slijedi Courante od samo 16 taktova, s izrazito imitativnim kontrapunktom u konciznom, francuskom stilu. Sarabanda se sastoji od prekrasnih arpeggia unutar spokojne atmosfere, a basso continuo je dodatno ukrašava, tkajući složenu tapiseriju. Djelo završava uobičajenim virtuoznim Gigom. U šest stilski strogo komponiranih plesnih stavaka karakteristične bachovske motoričnosti i bogate ornamentike, ova je suita srodna Bachovim francuskim i engleskim suitama; zapravo, stilski je između njih, ali je ostala u sjeni poznatijih djela i rjeđe se izvodi.

Bach, najveći predstavnik njemačke tradicije, njeguje kontrapunktski i motorički pristup. Njegove suite i partite nastoje objediniti formalnu strogoću, tehničku virtuoznost i bogatu polifoniju. No Allemande iz Suite u a-molu pokazuje skladateljevo usvajanje nekih francuskih elemenata, koje on ipak preobražava imitativnim kontrapunktom i intenzivnom ornamentikom. Tim se djelom očituje Bachova sposobnost da integrira različite plesne i stilističke tradicije u jedinstven „njemački” idiom.

Skladbe za čembalo iz druge knjige Jean-Philippea Rameaua (1683. – 1764.), iako potječu iz gotovo istog razdoblja kao i Bachove, mnogo su robusnije i ekstrovertnije, dijelom i zbog većeg oslanjanja na basso continuo, što vrlo lijepo ističe autorovu glazbeno-arhitektonsku zvučnu podlogu. Tipično su francuske po svojem dekorativnom, ornamentiranom stilu i plesnom ritmu; također su prepoznatljive po istaknutom skladateljevu zanimanju za harmoniju i osjećajnost, pa čak i virtuoznost. Čini se da Rameau nije upoznao ni jednog od svojih velikih suvremenika, čak ni Françoisa Couperina, petnaest godina starijega i već pozicioniranog na francuskom dvoru kada je Rameau stigao u Pariz. Nakon zbirke iz 1706., Rameau nije objavio solo skladbe za čembalo sve do Pièces de clavecin iz 1724., koja pokazuje zrelog skladatelja koji je pronašao vlastiti stil. U tim je zbirkama Rameau transformirao instrument, smjelo eksperimentirajući i ispreplićući francusku eleganciju, talijansku virtuoznost i vlastitu opsesivnu fascinaciju harmonijom.

Rameau je skladbe za čembalo vidio kao most između reda i kaosa, između matematičkog i magičnog, no nikad nije žrtvovao jasnoću za blještavilo. Svaka je fraza minuciozno dorađena i svaki akord precizno postavljen, što svjedoči o skladatelju koji se usudio sanjati velike snove, uravnotežujući intelekt i strast, čak i u najmanjim oblicima.

Suita u E otvara se uzvišenim Allemandom, djelom koje se u početku čini odsjajem starijeg stila, sve dok Rameau ne uvede drugu temu sa široko razmaknutim intervalima. Taj glazbeni obrat, prateći postupno kretanje uvodnih taktova, stvara efekt ekscentrične raskoši, dok Rameau iznenada, usred fraze, prebacuje melodijsku aktivnost u viši registar, dodajući djelu novu vokalnu kvalitetu. Sljedeći, Courante, poprima skromniji ton, s povremenim trenucima duhovitosti. Oslobađajući se uobičajene Sarabande, Rameau prelazi ravno u par Giguesa. Prvi je u molskom modusu melankoličnog odsjaja, što je u suprotnosti s trijumfalnim durskim raspoloženjem drugog Giguea. Oba su pisana u obliku ronda, a u drugom Rameau uvodi niz kontrastnih oblika u naizmjeničnim dvohvatima. To je glazba koja pretvara čembalo s dva manuala u nevjerojatan izvor jedinstvenih zvučnih boja. Većina plesova u nastavku donosi programske naslove, iako točno značenje naslova može biti tajanstveno. Bliskost ptičjem pjevu u djelu Le Rappel de Oiseaux je očita, slijedi triptih snažnih Rigaudonsa, a zatim ples mladih seljaka u pomalo zamišljenom Tambourinu sa živahnim tamburinom (frulom i taborom), ali je sporno odnosi li se posljednji rondo La villageoise na stanovnika grada ili na nešto drugo?

Suita u D iz druge knjige Skladbi za čembalo, kaleidoskop je minijatura. Svaka prikazuje raspoloženje, karakter ili scenu, a sve imaju evokativne naslove koji su Rameau bili posebno dragi. Na primjer, La boiteuse se ističe šepavim ritmom, a Les tourbillons sugerira kovitlajuće oblake prašine na vjetrovit dan. La joyeuse i La follette lako se tumače kao prikazi radosti i hirovitosti, u Les cyclopes brzim skalama i arpeggima evocira mitske jednooke divove, dok naslovi poput Les tendres plaintes, L’Entretien des Muses i Les soupirs ostaju u velikoj mjeri apstraktni.

O izvođaču

Ivan Vihor

Pijanist Ivan Vihor debitirao je uz orkestar u dobi od deset godina, izvodeći Bachov Koncert u f-molu, BWV 1056 sa Simfonijskim orkestrom Festivala u Chioggii pod vodstvom dirigenta Pietra Perinija. Hvaljen kao čudo od djeteta, zavidne virtuoznosti, uskoro počinje nastupati na solističkim koncertima i recitalima.

Pozornost šire javnosti privukao je 2017. godine, u dobi od 20 godina, kad je u Pesaru osvojio najprestižnije talijansko natjecanje – Premio delle arti (kao jedini netalijan u povijesti toga natjecanja). Iste godine proglašen je najboljim mladim glazbenikom, osvojivši nacionalno Natjecanje Papandopulo i Međunarodno natjecanje Ferdo Livadić (na kojemu osvaja i nagradu HDS-a za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog skladatelja).

Zahvaljujući tim uspjesima, pozvan je na niz festivala: Osorske glazbene večeri, Festival Samobor, Festival sv. Marka, Spoleto Festival, Onde musicali Iseo, Festival Brescia i Bergamo, Concerts du Cloitre Nice, Shandelee Music Festival New York i Monferrato Classic Festival… Od tada je nastupao u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Lihtenštajnu, Nizozemskoj, Španjolskoj, SAD-u, Monaku i Južnoj Koreji pod vodstvom poznatih svjetskih dirigenata (U. Lajovic, P. Perini, A. Ceccato, B. Šipuš, M. Tarbuk, I. Hut i drugi).

Ivan Vihor dobitnik je više od 50 nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima. Godine 2018. laureat je Međunarodnoga pijanističkog natjecanja Svetislav Stančić u Zagrebu te pijanističkih natjecanja Massarosa u Italiji te Lazar Berman u Aversi, Italija. Godine 2019. osvojio je prestižnu nagradu Talent godine koju dodjeljuje UBI Banca i Festival Brescia i Bergamo, a 2020. Nagradu mo. Ivo Dražinić za najboljega mladog glazbenika koju dodjeljuju Dubrovački simfonijski orkestar i LAUS Akademija.

Jedan je od finalista 12. Pijanističkog natjecanja Franz Liszt u Utrechtu 2020. Godine 2023. plasira se u polufinale Monte Carlo Music Masters kao jedan od četvorice najboljih pijanista iz cijeloga svijeta te nastupa u Dvorani Garnier Opere Monte Carla, na posebnom koncertu u povodu stote godišnjice rođenja princa Reinera III. U prosincu iste godine održava recital u Seulu u koncertnoj dvorani Sveučilišta Hankuk.

Snimio je nosače zvuka za MC Harmony (Schumann, Beethoven, Liszt) 2015. godine te za Vox Primus nosač zvuka Contradanza (Papandopulo, Bach, Liszt, Debussy), 2020. I treći nosač zvuka Liszt – Transcriptions objavljuje za Vox Primus (Bach/Liszt, Liszt, Beethoven/Liszt). Tim izdanjem osvojio je nominaciju International Classical Music Awards u kategoriji Najbolji solistički instrumentalni album (uz prijavljeno 391 izdanje 117 diskografskih kuća iz cijeloga svijeta). Na četvrtom nosaču zvuka Les barricades mystérieuses interpretira djela baroknih majstora (Couperin, Bach, Rameau).

Ivan Vihor rođen je 1997. godine u Rijeci. Glazbeno obrazovanje počinje u dobi od šest godina u rodnom gradu, u klasi prof. Ane Dražul, kod koje je i maturirao s najvišim ocjenama. U dobi od 16 godina upisuje se na studij glasovira na Konzervatoriju Gaetano Donizetti u Bergamu, u Italiji, u klasi prof. Marca Giovanettija, kod kojega je diplomirao cum laude. Godine 2023. stekao je i drugi magisterij (također cum laude) na Muzičkoj akademiji Pinerolo, a usavršavao se i na Akademiji Incontri col Maestro u Imoli, u klasi E. Pacea i R. Giordana, gdje je u prosincu 2022. održao recital za doktorsku titulu (ocijenjen najvišim ocjenama). Pohađao je majstorske tečajeve najuglednijih svjetskih pijanista i pedagoga. Studirao je i klavičembalo te basso continuo u klasi S. Vartola, D. Rocchija, M. Messorija i M. Vincenzija na Konzervatoriju Abaco u Veroni, a svira i violu.

Od proljeća 2019. Ivan je predavao glasovir na Konzervatoriju Gaetano Donizetti u Bergamu te na konzervatorijima Lettimi u Riminiju i Buzzolla u Adriji te na Konzervatoriju Ghedini u Cuneu (Italija). Od prosinca 2025. zaposlen je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Ivan Vihor aktivno igra šah; bio je višestruki državni prvak i viceprvak, ima titulu FIDE majstora (FM).