O projektu

Ottava alta

Goran Končar i Bruno Vlahek

Izdanje OTTAVA ALTA predstavlja djela za violinu trojice doajena hrvatskoga skladateljstva - Brune Bjelinskog, Stjepana Šuleka i Ive Maleca u izvedbi violinista Gorana Končara, pijanista Brune Vlaheka te Simfonijskog orkestra HRT-a pod dirigentskim vodstvom mo Nikše Bareze.

Osobita je vrijednost ovoga programa u tome što je Goran Končar imao priliku sa svakim skladateljem osobno pripremiti izvedbu djela prema autorovim zahtjevima i uputama. To ga čini sudionikom, možemo reći, povijesnih izvedbi! Istovremeno su ta djela činila njegov standardni repertoar na mnogim svjetskim pozornicama. Na ovome su izdanju snimljena prvi put u navedenim sastavima.
Voici un disque indispensable par l’interprétation magistrale...

O programu

Bruno Bjelinski (Trst, 1. studenoga 1909. – Silba, 3. rujna 1992.) kao skladatelj razvio se pod utjecajem svojih profesora Blagoja Berse, Franje Dugana st. i Frana Lhotke, a njegov je umjetnički izraz obilovao bujnim idejama, razigranošću, humorom te ljudskim, prijateljskim odnosom prema okruženju.

Prvu sonatu za violinu i klavir Bjelinski je napisao 1933. u vrijeme studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Revidirao ju je 1976. te je nazvao Sonata za rastanak – Franu Lhotki in memoriam. Iste su godine tu revidiranu verziju izveli violinist Goran Končar i pijanistica Ida Gamulin na svečanom koncertu prigodom dodjele Nagrade Vladimir Nazor Bruni Bjelinskom.

Premda se Bjelinski u Sonati koristi klasičnom sonatnom formom, izostaje polagani stavak, dok se spori, elegični motivi pojavljuju u sva tri stavka. U prvom se stavku donosi osnovni tematski materijal te se ugođajem najavljuje tema rastanka. Isti se elementi razrađuju u klasično oblikovanom Allegru, a u codi se ponovno pojavljuje uvodna tema. Drugi stavak, Allegro scherzando, donosi virtuozno razigrane obje teme iz prvoga stavka, a u sredini se ponavlja elegični ugođaj. U trećem stavku, Allegro vivace, prisutni su odzvuci folklornih motiva, iako su i oni uklopljeni u strogu klasičnu formu. Sonata završava codom u morendu, koja predstavlja glazbeni zapis rastanka. Jasne, ponekad opore harmonijske strukture, kao i razigrani ritmički motivi prisutni u sva tri stavka, u suprotnosti s elegičnim, nostalgičnim tematskim materijalom, prvi su odraz cjelokupnog stvaralaštva Brune Bjelinskog.

Stjepan Šulek (Zagreb, 5. kolovoza 1914. – 16. siječnja 1986.) studirao je violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Vaclava Humla, a kompoziciji ga je povremeno podučavao Blagoje Bersa. Djelovao je kao komorni glazbenik (klavirski trio s Ivom Mačekom i Antonijem Janigrom, bio je prvi violinist u Zagrebačkom kvartetu) i dirigent Komornog orkestra RTV Zagreb, a od 1947. predaje kao profesor kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Odgojivši generacije suvremenih hrvatskih skladatelja, Šulek je uvelike pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj. I njegov vlastiti rad obilježavaju visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće.

Prema stilskom usmjerenju, Šulek je ponajprije neoklasicist, iako zapravo sintetizira baroknu strukturu, klasičnu formu i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonaliteta.

Violinsku sonatu Šulek je napisao 1972. te ju je sam i praizveo. Premda se violina zanosnim, romantičnim tematskim materijalom suprotstavlja klaviru, proživljena dramatika unutar trostavačne klasične forme donosi zvukovno bogatstvo karakteristično za postmodernu. Kromatske  modulacije dio su Šulekova stila komponiranja, ali uz subjektivan pristup zvučnosti violine koja je njegov intimni instrument.

U vrijeme kad je izvodio Sonatu, Goran Končar snimio je sa Zagrebačkim kvartetom i Šulekove gudačke kvartete, Omage a Vaclav Huml i Violinski koncert sa Zagrebačkom filharmonijom pod dirigentskim vodstvom Pavla Dešpalja te sa Simfonijskim orkestrom HRT-a kojim je ravnao Nikša Bareza.

Sonata je snimljena na violini Stjepana Šuleka, koja je danas u njegovoj ostavštini u Fondu Stjepan Šulek, koji od 1993. redovito dodjeljuje nagradu koja nosi njegovo ime. Nagrada je simbolički povezana s dvije Šulekove najvažnije umjetničke djelatnosti, pa se zato svake godine naizmjenično dodjeljuje skladatelju ili violinistu. To je priznanje mladim glazbenicima za njihova umjetnička postignuća, ali i poticaj za nova ostvarenja.

Za svoj golem doprinos našoj glazbenoj sredini i na skladateljskom i na pedagoškom planu, primio je 1973. godine Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Ivo Malec (Zagreb, 30. ožujka 1925. – Pariz, 14. kolovoza 2019.), skladatelj i dirigent, studij kompozicije kod Mile Cipre i studij dirigiranja završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se kod O. Messiaena u Parizu. Godine 1959. seli se u Pariz, gdje upoznaje Pierrea Schaeffera, Dariusa Milhauda i Andréa Joliveta te od 1960. do 1990. djeluje u Groupe de Recherches Musicales GRM. Tada nastaju djela Tutti (1962.), Cantate pour elle (1966.), Lumina (1968.) i Attacca (1986.). U njima je pronašao jedinstvenu konvergenciju tehnika i tehnologija idealno prilagođenih njegovim kreativnim potrebama, a zvučno istraživanje i eksperimentiranje tih ranih godina ogleda se u majstorskim djelima nastalima devedesetih godina 20. st., među kojima su Exempla (1994.), Sonoris causa (1997.) te možda njegovo najzanimljivije djelo Koncert za violinu i orkestar Ottava alta (1995.), djelo koje istražuje mogućnosti klasičnog instrumenta u njegovu najvišem registru. Ottava alta prekretnica je u cjelokupnom stvaralaštvu napisanom za violinu potkraj 20. stoljeća. Brojni efekti i prelijevanje zvukovnih boja od solista prema svakom članu ansambla, djelo čine iznimno kompleksnim. Kanon violine i timpana te skupine udaraljki, kao i prenošenje glavnih glazbenih misli od solo dionice do tutti skupine instrumenata, taj koncert čini gotovo jedinstvenim primjerom savršene avangardne cjeline proživljene unutar vlastitog identiteta i vremena u kojem nastaje.

Koncert je praizveo Raphaël Oleg uz Orkestar RTL-a pod skladateljevim ravnanjem, 14. prosinca 1995. u Luxembourgu.

Violinist Goran Končar, uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem mo Nikše Bareze, izveo je Koncert 1998., kad je nastala i studijska snimka na kojoj je sam skladatelj bio glazbeni producent te je brojnim savjetima pomogao da se djelo izvede i snimi upravo onako kako je sam želio.

Ivo Malec bio je od 1972. do 1990. profesor kompozicije na Conservatoire National Supérieur de Musique, naslijedivši prijatelja i suradnika Henrija Dutilleuxa te odgojivši niz mladih skladatelja koji čine novu generaciju francuske glazbe. Dodijeljene su mu mnoge nagrade, među kojima Nagrada grada Zagreba (1957.); Grand Prix du disque (pet puta); Grand Prix de la Sacem (1975.); Grand Prix National de la Musique (1992.); Chevalier dans l’ Ordre National de la Légion d’Honneur; Chevalier dans l’ Ordre National du Mérite, Commandeur dans l’Ordre des Arts et Lettres, Prix de l’Académie des Beaux–Arts (2010.); Grand Prix International Arthur Honegger (2010.). Njegove skladbe objavljuju Salabert, Breitkopf & Härtel i Ricordi, a diskografska izdanja Philips, Harmonia Mundi, Erato i Ina-GRM.

O izvođačima

Goran Končar

Goran Končar, jedan od najistaknutijih hrvatskih violinista, studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Martina Barića i Josipa Klime, a magistrirao 1978. u razredu Leonida Kogana na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi. Usavršavao se kod Maxa Rostala u Bernu i Henryka Szerynga u Ženevi, potom kod Yfraha Neamana u Londonu, čiji je bio asistent od 1981. do 1983. na Guildhall School of Music. Od 1988. profesor je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Drži majstorske tečajeve u Madridu, Berlinu, Torinu, Milanu, Sidneyju, Tokiju, Pekingu, Stellenboschu i drugdje. Godine 2004. pokreće LAUS ljetnu akademiju u Dubrovniku, s najvećim svjetskim violinističkim imenima (Zakhar Bron, Viktor Tretjakov, Dmitri Sitkovetski, Leonid Sorokow).

Međunarodnu solističku karijeru počeo je 1982., gostujući u većini europskih zemalja, SAD-u, Japanu, Koreji i Izraelu. Od 1984. do 1994. bio je koncertni majstor Royal Philharmonic Orchestra u Londonu, Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije. Koncertirao je s uglednim orkestrima i dirigentima diljem svijeta. Dobitnik je prvih i posebnih nagrada na državnim natjecanjima u Hrvatskoj, nagrade Glazbeni život u Moskvi (1980.) za izvedbu Koncerta za violinu i orkestar Dmitrija Šostakoviča, prve nagrade na Međunarodnom natjecanju u Bratislavi (1984.) te ostalih visokih priznanja. Na popisu nagrada osobito se ističe Nagrada Vladimir Nazor (2006.). U svojoj solističkoj i pedagoškoj praksi posebno je posvećen interpretacijama djela Johanna Sebastiana Bacha (solo sonate i partite) i repertoaru koji je radio s Maxom Rostalom (W. A. Mozart te francuski repertoar – M. Ravel, C. Debussy i C. Franck), Yfrahom Neamanom (J. S. Bach, M. Bruch, E. Bloch, F. Mendelssohn) te Leonidom Koganom (ruska literatura – P. I. Čajkovski, A. Glazunov, A. Hačaturjan, S. Prokofjev te D. Šostakovič; upravo je za izvedbu Šostakovičeva djela bio prvi stranac koji je osvojio rusku nagradu). Posebnu pozornost posvećuje izvedbi djela klasika 20. stoljeća (B. Bartok, B. Martinu, S. Gubajdulina, A. Nilsson, K. Goldmark) te suvremenim djelima, pa mu niz skladatelja posvećuje svoje skladbe (Boris Papandopulo, Milko Kelemen, Giuseppe Gavazza, D. Holloway, Ivo Malec).

Prvu njegovu ploču izdao je EMI 1984. u Londonu, a snima za BBC, CBS, France Musique, HRT te druge radijske i televizijske postaje. Croatia Records objavio je jednu od rijetkih integralnih izvedbi solo violinskih sonata Eugène Ysaÿea.

Od 1987. do 2012. vodi Zagrebački kvartet te punih četvrt stoljeća svoje umijeće i umjetnost ugrađuje u postojanje toga najdugovječnijega, ne samo hrvatskoga nego i europskoga komornog sastava. Zagrebački kvartet osnovan je 1919. godine i gotovo cijelo stoljeće temelj je tradicije komornog muziciranja u Hrvatskoj, a u toj je tradiciji Goran Končar sigurno jedna od stožernih ličnosti. U tom razdoblju održao je više od dvije tisuće koncerata, a pod njegovim vodstvom Zagrebački kvartet nastupio je na više od tisuću koncerata. Praizveo je većinu djela hrvatskih skladatelja pisanih za gudački kvartet te objavio 15 nosača zvuka. Pod njegovim vodstvom Zagrebački kvartet izveo je sve Šostakovičeve, Beethovenove, Mozartove, Prokofjevljeve, Janačekove, većinu Haydnovih kvarteta te sve klavirske kvintete.

U svojem profesionalnom djelovanju posebnu pozornost posvećuje proučavanju zvuka povijesnih instrumenata i osvještavanju vrijednosti tonskog drva iz Hrvatske i Bosne, od kojega su izrađivani najvredniji instrumenti. U želji da promiče hrvatske graditelje gudaćih instrumenata, 2005. inicirao je osnivanje Udruge profesionalnih graditelja i restauratora gudaćih instrumenata Hrvatske. Udruga je okupila graditelje gudaćih instrumenata koji su nastavili tradiciju hrvatskih graditelja Franje Kresnika, Franje Šnajdera, Julija Penze, Ivana Husa i Rudolfa Slokovića.

Godine 1974. dobiva Vjesnikovu nagradu za izvedbu Prve i Druge violinske sonate Brune Bjelinskog s pijanisticom Mirom Flies.

www.goran-koncar.org

Bruno Vlahek

Pijanist i skladatelj Bruno Vlahek (Zagreb, 1986.) jedan je od najistaknutijih hrvatskih glazbenika nove generacije. Diplomirao je klavir u klasi Vladimira Krpana kao jedan od najmlađih studenata u povijesti zagrebačke Muzičke akademije te magistrirao na Konzervatoriju u Lausannei, u klasi Jeana-Françoisa Antoniolija i na Hochschule für Musik u Kölnu, u klasi Vasilija Lobanova. Od jeseni 2010. usavršava se pod mentorstvom legendarnoga ruskog pijanista i pedagoga Dmitrija Baškirova na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu. U lipnju 2011. dobio je nagradu za najboljeg studenta generacije iz ruku španjolske kraljice Sofije.

Pobjednik je međunarodnih pijanističkih natjecanja Aleksandar Skrjabin u Parizu 2010. i Ricard Viñes u Lleidi 2008., laureat je EPTA-ina Natjecanja Svetislav Stančić u Zagrebu 2007., dobitnik nagrade Mladi glazbenik godine Zagrebačke filharmonije za 2010. godinu, nagrade Yamahine zaklade u Madridu 2011. te memorijalne Nagrade Pnina Salzman za najistaknutijeg sudionika Ljetne akademije Tel-Hai u Izraelu 2011.

Održavao je recitale i nastupao s vodećim orkestrima diljem Europe, u Izraelu i Sibiru, na glazbenim festivalima te u prestižnim svjetskim dvoranama. Ostvario je snimke za nacionalne televizijske i radijske kuće u Hrvatskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rusiji i Španjolskoj. Uz Komorni orkestar Lausanne snimio je 2008. Saint-Saënsov Drugi klavirski koncert za Radio Romanske Švicarske.

Autor je skladateljskog opusa koji čine orkestralne, komorne, solističke i vokalne skladbe raznih žanrova. Njegova su djela izvedena u europskim glazbenim središtima (Beč, Berlin, München, Lisabon, Prag, Riga, Lausanne, Salzburg, Beograd), Sjevernoj i Južnoj Americi te na Svjetskim danima nove glazbe 2010. u Sydneyju (Australija). Notni zapisi njegovih skladbi izdani su dosad u Velikoj Britaniji i SAD-u.

www.brunovlahek.org

Nikša Bareza

Dirigent Nikša Bareza, dugogodišnji šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, najprije je učio kod Milana Sachsa, Hermanna Scherchena i Herberta von Karajana, a zatim je godinama surađivao s velikim dirigentima kao što su (bili) Lovro pl. Matačić, Ferdinand Leitner, Otmar Suitner i Nikolaus Harnoncourt. Najprije dirigent i ravnatelj Opere HNK-a u Zagrebu, poslije je bio stalni dirigent Opera u Zürichu, Petrogradu i Grazu, gdje je bio i šef dirigent tamošnje Filharmonije. Redovito gostuje u vodećim europskim opernim kućama (Hamburg, Milano, Pariz, Beč, Berlin, München, Frankfurt, Dresden, Leipzig, Prag, Bologna, Firenca, Parma, Trst, Oslo itd.). Od 2001. do 2007. bio je šef dirigent Opere i Filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu, te nekoliko sezona i glazbeni ravnatelj toga grada. Ujedno je i redoviti gost mnogih inozemnih koncertnih pozornica na kojima surađuje s vodećim europskim orkestrima. Osobito se zalaže za suvremenu glazbu, ali veliku pozornost posvećuje hrvatskoj glazbenoj baštini i novim ostvarajima domaćih skladatelja. U njegovu diskografskom opusu osobito se ističu snimke Wagnerova Prstena Nibelunga i opere Il Campiello Ermanna Wolf-Ferrarija (u izvedbi tršćanske Opere Verdi), za što je osvojio platinastu diskografsku medalju u Parizu. U hrvatskoj je diskografiji osobito zapažena kompaktna ploča Alpske simfonije Richarda Straussa u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT-a pod Barezinim ravnanjem. U nizu mnogobrojnih nagrada i priznanja, ističu se diskografska nagrada Porin za životno djelo (2008.) i ugledna nagrada Saskog udruženja Mozart iz Chemnitza u znak zahvale za trajni angažman, kao i priznanje za njegovo stručno i senzibilno tumačenje glazbe.

Simfonijski orkestar HRT-a

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije počeo je djelovati još 1930., samo četiri godine nakon početka emitiranja tadašnjega Radio Zagreba. Godine 1951. utemeljen je Komorni orkestar Radio Zagreba koji je u domovini i u inozemstvu stjecao ugled pod vodstvom svojega prvog dirigenta Antonija Janigra (nakon njega vodili su ga Stjepan Šulek i Pavle Dešpalj). Orkestar se postupno povećavao do simfonijskoga orkestra; od godine 1957. počinje djelovati pod nazivom Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb, od 1975. do 1990. zove se Zagrebački simfoničari RTZ-a, a od 1991. nosi današnji naziv. Na čelu toga orkestra stajali su mnogi ugledni dirigenti: Pavle Dešpalj, Krešimir Šipuš, Josef Daniel, Oskar Danon, Milan Horvat, Uroš Lajovic, Vladimir Kranjčević, Nikša Bareza i Enrico Dindo. Među mnogim dirigentima i solistima s kojima je taj ansambl surađivao bili su i Lovro pl. Matačić, Igor Markevič, Franz Konwitschny, Claudio Abbado, Lorin Maazel, Zubin Mehta, Ernst Bour, Stjepan Šulek, Arnold Katz, Krzysztof Penderecki, Antonio Janigro, André Navarra, Leonid Kogan, Henryk Szeryng, Aldo Ciccolini, Ruža Pospiš-Baldani, Dunja Vejzović, Dubravka Tomšič-Srebotnjak, Rudolf Klepač, Ivo Pogorelić, Mstislav Rostropovič, Maksim Fedotov, Edita Gruberova, José Carreras, Ruggero Raimondi, Barbara Hendricks, Luciano Pavarotti i drugi. Uz redovitu koncertnu djelatnost u Zagrebu, te obvezu da redovito surađuje u radijskom i televizijskom programu, Orkestar gostuje diljem domovine i u inozemstvu. Na tim je gostovanjima Orkestar doživio sveopća priznanja te postao zaslužnim kulturnim veleposlanikom Republike Hrvatske u svijetu. Početkom Domovinskoga rata glazbenici Simfonijskoga orkestra HRT-a stavili su svoje umijeće i darovitost u službu domovine. Deseci su koncerata održani na samim bojišnicama, od Pakraca, Lipika, Đakova, Gospića, Vinkovaca i Bošnjaka do Šibenika, Zadra, Karlovca, pa čak i Sarajeva. Uz klasični i suvremeni repertoar, koji izvodi na koncertima te snima za potrebe Radija, Televizije i diskografskih tvrtki, Orkestar se osobito skrbi za hrvatsku glazbenu baštinu i suvremeno hrvatsko stvaralaštvo. U zanimljivom diskografskom opusu osobito se ističu autorske kompaktne ploče hrvatskih skladatelja Stjepana Šuleka, Milka Kelemena i Mire Belamarića, serija od 5 CD-ova posvećenih šefovima dirigentima Orkestra, Alpska simfonija Richarda Straussa te ploča s djelima talijanskoga skladatelja Gina Marinuzzija starijega (obje posljednje pod dirigentskim vodstvom Nikše Bareze).

Prijavite se!

Pridružite se našoj mailing listi i primajte najnovije novosti.

Uspješno ste se prijavili!

Subscribe To Our Newsletter!

Join our mailing list to receive the latest news and updates.

Thank your for your subscription!

Scroll to Top