O projektu
Turbato
Goran Končar i Bruno Vlahek
Jedno od najčešće postavljanih pitanja u glazbi jest jesu li i kako interpreti utjecali na kreativne procese stvaranja glazbe te kako su skladatelji poticani na istraživanje interpretacijskih mogućnosti svojih muza
O programu
Sonata za violinu Dmitrija Šostakoviča (1906. – 1975.) jedno je od najkompleksnijih djela skladateljeva kasnog opusa, vrlo opširno i tehnički izuzetno zahtjevno, potaknuto virtuoznošću i muzikalnošću te izuzetnom mekoćom i pjevnošću tona Davida Ojstraha, kojemu je i posvećena. Ojstrahu je Šostakovič napisao kao dar za šezdeseti rođendan Drugi violinski koncert 1967., međutim, godinu dana prerano. Da bi ispravio pogrešku, napisao mu je Sonatu 1968. godine.
Sonata je odraz Šostakovičevih interesa, životnih inspiracija, ali i mračnog i turbulentnog vremena u kojem je živio i stvarao. Utjecaj Bachovih fuga provlači se od samog početka sonate, a završava u plesnom ritmu passacaglie i chaconne, dok istovremeno eksperimentira s dodekafonskim nizovima (možda je bolje reći poigrava se njima), stvarajući potpuno nove zvučne slike. U drugom stavku nazire se utjecaj klezmer glazbe koja se polako pretvara u frenetičan mrtvački ples, a u posljednjem stavku nizom varijacija u formi passacaglie i preplitanjem pizzicata violine i praznih harmonija klavira napetost završava kratkom kodom, morendo.
Boris Papandopulo (1906. – 1991.) svoju je Suitu za violinu i klavir op. 12 skladao 1929. te je posvetio Vaclavu Humlu, violinistu i glazbenom pedagogu, začetniku zagrebačke violinističke škole te osnivaču najdugovječnijega hrvatskog ansambla, Zagrebačkog kvarteta. Iako se radi o mladenačkom djelu, jasno je izražena skladateljska samosvijest zaogrnuta plaštem vedrih, dopadljivih tema inspiriranih hrvatskim folklorom, kao i izuzetno zahtjevnim virtuoznim vio- linskim pasažama te pjevnim melodijama jasnih izvora u ljudskom glasu.
Draga priča Božidara Kunca (1903. – 1964.) pripada klavirskom ciklusu Mlado lišće op. 20, nastalom 1933. godine. Minijature predstavljaju uspomene iz djetinjstva koje je posvetio svojoj majci. Sedam kompozicija (Tako je nekoć bilo, Mlada radost, Ples u šumi, Maštanje o sreći, Poslije škole, Draga priča i Mala vojska) u izvođačkom aspektu zahtijevaju zrelu umjetničku interpretaciju. Potaknut glazbenim bogatstvom minijature i želeći je približiti svojim studentima violine, Vaclav Huml obradio ju je za violinu i klavir.
Zanimljivo je da je prvu izvedbu glazbe Božidara Kunca u Splitu priredio Boris Papandopulo 21. prosinca 1935. na školskom koncertu Veče naše glazbe. Tada su pod ravnanjem Borisa Papandopula izvedene klavirska minijatura Mala vojska iz ciklusa Mlado lišće te zborska minijatura Turek iz ciklusa Ciciban. Već sljedeće godine Kunc je na program prvoga solističkog koncerta u Splitu, 3. prosinca 1936., uz svoju netom dovršenu Sonatu br. 2 u Es-duru, uvrstio i Papandopulovu Contradanzu op. 21.
O izvođačima
Goran Končar
Goran Končar, jedan od najistaknutijih hrvatskih violinista, studirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Martina Barića i Josipa Klime, a magistrirao 1978. u razredu Leonida Kogana na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi. Usavršavao se kod Maxa Rostala u Bernu i Henryka Szerynga u Ženevi, potom kod Yfraha Neamana u Londonu, čiji je bio asistent od 1981. do 1983. na Guildhall School of Music. Od 1988. profesor je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Drži majstorske tečajeve u Madridu, Berlinu, Torinu, Milanu, Sydneyju, Tokiju, Pekingu, Stellenboschu i drugdje. Godine 2004. pokreće LAUS ljetnu akademiju u Dubrovniku s najvećim svjetskim violinističkim imenima (Zakhar Bron, Viktor Tretjakov, Dmitri Sitkovetski, Leonid Sorokow).
Međunarodnu solističku karijeru počeo je 1982., gostujući u većini europskih zemalja, SAD-u, Japanu, Koreji i Izraelu. Od 1984. do 1994. bio je koncertni majstor Kraljevskoga filharmonijskog orkestra u Londonu, Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije. Koncertirao je s uglednim orkestrima i dirigentima diljem svijeta. Dobitnik je prvih i posebnih nagrada na državnim natjecanjima u Hrvatskoj, nagrade Glazbeni život u Moskvi (1980.) za izvedbu Koncerta za violinu i orkestar Dmitrija Šostakoviča, prve nagrade na Međunarodnom natjecanju u Bratislavi (1984.) te ostalih visokih priznanja. Na popisu nagrada osobito se ističe Nagrada Vladimir Nazor (2006.). Godine 1974. Goran Končar dobiva Vjesnikovu nagradu za izvedbu Prve i Druge violinske sonate Brune Bjelinskog s pijanisticom Mirom Flies.
U svojoj solističkoj i pedagoškoj praksi posebno je posvećen interpretacijama djela Johanna Sebastiana Bacha (solo sonate i partite) i repertoaru koji je svirao s Maxom Rostalom (W. A. Mozart te francuski repertoar – M. Ravel, C. Debussy i C. Franck), Yfrahom Neamanom (J. S. Bach, M. Bruch, E. Bloch, F. Mendelssohn) te Leonidom Koganom (ruska literatura: P. I. Čajkovski, A. Glazunov, A. Hačaturjan, S. Prokofjev te D. Šostakovič; upravo je za izvedbu Šostakovičeva djela bio prvi stranac koji je osvojio rusku nagradu). Posebnu pozornost posvećuje izvedbi djela klasika 20. stoljeća (B. Bartok, B. Martinu, S. Gubaidulina, A. Nilsson, K. Goldmark) te suvremenim djelima, pa mu niz skladatelja posvećuje svoje skladbe (Boris Papandopulo, Milko Kelemen, Giuseppe Gavazza, D. Holloway, Ivo Malec, Anđelko Klobučar, Stjepan Šulek).
Prvu ploču Gorana Končara izdao je EMI 1984. u Londonu, a snima i za BBC, CBS, France Musique, HRT te druge radijske i televizijske postaje. Croatia Records objavio je jednu od rijetkih integralnih izvedbi solo violinskih sonata Eugènea Ysaÿea.
Od 1987. do 2012. vodi Zagrebački kvartet i punih četvrt stoljeća svoje umijeće i umjetnost ugrađuje u postojanje toga najdugovječnijega ne samo hrvatskoga nego i europskoga komornog sastava. Zagrebački kvartet osnovan je 1919. godine i gotovo cijelo stoljeće temelj je tradicije komornoga muziciranja u Hrvatskoj, a u toj je tradiciji Goran Končar sigurno jedna od stožernih ličnosti. U tom razdoblju održao je više od dvije tisuće koncerata, a pod njegovim vodstvom Zagrebački kvartet nastupio je na više od tisuću koncerata. Praizveo je većinu djela hrvatskih skladatelja pisanih za gudački kvartet te objavio 15 nosača zvuka. Pod njegovim vodstvom Zagrebački kvartet izveo je sve Šostakovičeve, Beethovenove, Mozartove, Prokofjevljeve i Janačekove kvartete, većinu Haydnovih kvarteta te sve klavirske kvintete.
U profesionalnom djelovanju Goran Končar posebnu pozornost posvećuje proučavanju zvuka povijesnih instrumenata i osvještavanju vrijednosti tonskoga drva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od kojega su izrađivani najvredniji instrumenti. U želji da promiče hrvatske graditelje gudaćih instrumenata, 2005. inicirao je osnivanje Udruge profesionalnih graditelja i restauratora gudaćih instrumenata Hrvatske. Udruga je okupila graditelje takvih instrumenata koji nastavljaju tradiciju hrvatskih graditelja Franje Kresnika, Franje Šnajdera, Julija Penze, Ivana Husa i Rudolfa Slokovića.
Dugi niz godina svirao je na violini Giovannija Battiste Guadagninija koju je hrvatski violinist i skladatelj Stjepan Šulek ostavio Zakladi Stjepan Šulek kao i na violina King Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735. godine koja se nalazi u posjedu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji s japanskim graditeljem i restauratorom gudačkih instrumenata Muneyukijem Nakazawom, održao je 35 gostovanja u Japanu i svirao instrumente iz Nippon Violin Tokyo Collection. Ovaj je program snimljen na violini J. B. Vuillaumea iz 1830. iz te zbirke.
Bruno Vlahek
Bruno Vlahek (Zagreb, 1986.) jedan je od najistaknutijih glazbenika svoje generacije. Uz glazbenu svestranost, kritika ističe njegovu fantastičnu virtuoznost te dubinu glazbene misli koja očarava publiku. Kao pijanist nastupa diljem Europe, u Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Rusiji i na Bliskom istoku, u dvoranama kao što su Palau de la Música u Barceloni, Akademija Liszt Ferenc u Budimpešti, Dubai Operi, St. Martin-in-the-Fields u Londonu, Auditorio Nacional u Madridu, Gasteig u Münchenu, Mozarteum u Salzburgu, Seoul Arts Centre, Shanghai Concert Hall ili Tel Aviv Museum of Art, te na festivalima poput onih u Dubrovniku, Beču, Bolzanu, Moskvi, Palma de Mallorci, Dar-es-Salaamu i Verbieru.
Diplomirao je u klasi Vladimira Krpana kao jedan od najmlađih studenata u povijesti zagrebačke Muzičke akademije, a poslijediplomske studije završava na Konzervatoriju u Lausannei kod Jeana-Françoisa Antoniolija te na Hochschule für Musik u Kölnu kod Vasilija Lobanova gdje je istodobno studirao i kompoziciju te improvizaciju. Usavršavao se u klasi legendarnog pijanista i pedagoga Dmitrija Baškirova na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu. Laureat je međunarodnih pijanističkih natjecanja poput onih u Parizu, Šangaju i Lyonu, nositelj je naslova Mladi glazbenik godine Zagrebačke filharmonije, dobitnik je švicarskih nagrada Paderewski i Max D. Jost, nagrade Yamahine europske glazbene fondacije, memorijalne nagrade Pnina Salzman u Izraelu, nagrade Artists on Globe, kao i nositelj počasne diplome španjolske kraljice Sofije.
Istodobno, kao skladatelj osvaja najviše nagrade na XXXIII. međunarodnom skladateljskom natjecanju Cristóbal Halffter, na Muzičkom biennalu Zagreb, na međunarodnom natjecanju Fidelio, a dobitnikom je i diskografske nagrade Porin kao i nagrade Stjepan Šulek. Laureat je natjecanja New Classics – Organ Taurida održanog u Velikoj dvorani konzervatorija P. I. Čajkovski u Moskvi. Njegove izvedbe emitirane su za TV i radio kuće kao što su BBC 3, France Musique, nizozemski NPO Radio 4, španjolski RTVE i Catalunya Ràdio, australski ABC Radio te Radio Suisse Romande za kojeg je snimio Saint-Saënsov 2. koncert uz Orchestre de Chambre de Lausanne.
U 2020. godini izdao je tri solistička CD-a: Touches s djelima L. Bernsteina, G. Ligetija i I. Stravinskog (Croatia Records), cjelokupne Etide-slike S. Rahmanjinova (PlayClassics), te izbor sonata D. Sclarlattija za diskografsku kuću Naxos. Surađivao je s dirigentima i komornim glazbenicima kao što su Leopold Hager, Milan Horvat, Vladimir Kranjčević, Jaime Martín, Pascal Rophé, David Danzmayr, Diemut Poppen, Phillippe Muller, Goran Končar, Alexander Ghindin, Cyprien Katsaris ili Viktor Tretiakov.
Uz suprugu pijanisticu Dubravku Vukalović djeluje u klavirskom duu D&B s kojim osvaja najviše nagrade na međunarodnim natjecanjima za klavirska dua, poput onih u Monte-Carlu i Londonu. Koncertira i na orguljama, a autorom je skladateljskog opusa kojeg čine orkestralne, komorne, solističke i vokalne skladbe raznih žanrova. Djela mu redovito izvode ugledni solisti i ansambli na pet kontinenata u gradovima kao što su New York, Chicago, London, Berlin, Amsterdam, Lisabon, Prag, Moskva, Salzburg, Beč, Cambridge, Sankt Petersburg, Seul, Singapur i Sydney. Notni zapisi njegovih skladbi izdani su dosad u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji i SAD-u.